Noga u vrata. Kratak, grub glas: Imate pet minuta. Vrata ne zaključavajte.

Krivi smo što ne nosimo mržnju a imamo previše razloga za nju, izgubili smo drage ljude, ukrali su nam godine, ubili su nas iako smo preživjeli. A trebali bismo mrziti. Morali bismo mrziti barem malo, ali mi ne mrzimo i zato smo možda čudo, možda neuspjeli eksperiment, možda ludi.

U srcu Evrope, u 21. vijeku…

Rat je već odavno progutao grad. Ulice kojima su nekada trčala djeca i mirisale tek ispečene pogače pretvorile su se u hodnike straha. Muškarce su odveli u logore, a iza zatvorenih vrata ostale su žene, djeca i starci da čekaju ono što niko nije znao imenovati, ali su svi osjećali kako se približava.
U tom stanu, među zidovima koji su nekada čuvali porodičnu toplinu, ostala sam sa dva sina, blizanca od osam godina, i starom svekrvom. Danima i noćima živjeli smo obučeni i obuveni, kao ljudi koji više nemaju pravo na san. Čekali smo zvuk vojničkih koraka, udarac kundaka o vrata, psovku koja će označiti kraj i posljednjeg privida sigurnosti.

Ispred zgrade urlali su vojnici. Njihovi glasovi, puni mržnje i pijane sile, odbijali su se od zidova. Ali bolnije od njihove galame bilo je nešto drugo — tišina komšija. Ljudi s kojima smo dijelili godine života spuštali su poglede, zatvarali prozore i pravili se da ne vide kako nestajemo. U toj tišini bilo je više izdaje nego u svim prijetnjama naoružanih ljudi.
A onda je došlo jutro 4. augusta 1993. godine.

Noga u vrata. Kratak, grub glas:

„Imate pet minuta. Vrata ne zaključavajte.“

Pet minuta da čovjek napusti život koji je stvarao decenijama. Pet minuta da uzme uspomene, dokumente, dječiju odjeću, lijekove, komadiće dostojanstva. Pet minuta da prestane biti čovjek i postane teret koji treba ukloniti.
Sjurili smo se niz stepenice i priključili koloni žena i djece. Niko nije pitao kuda nas vode. Strah je već bio toliko velik da je postao nijem.
Pred Željezarom su nas dočekali kao stoku za pregled. Porodicu po porodicu uvodili su u portirnicu i pretresali do gole kože — stare žene, majke, djevojke, djecu. Gomilali su novac i zlato u vreće, pohlepno i bez srama.
Kada su nas uveli, rekli su:

„Vas smo čekali.“

Te riječi nisam zaboravila. U njima nije bilo samo prijetnje, nego i nešto gore — zadovoljstvo. Znali su ko smo. Znali su kako je moj otac radio i sticao cijelog života. Znali su da su dva dana ranije protjerali moje roditelje i da vjerovatno nisu pronašli ono čemu su se nadali. Zato su čekali mene.
Kasnije mi je majka pričala kako su od oca uzeli sve što je imao. Kada su od nje tražili da skine zlato i preda novac, pitala ih je:

„Zašto?“

Jedan od njih, ne podižući pogled, odgovorio je:

„Da vam ne skidaju oni tamo.“

A moja majka, jaka, odvažna žena velikog ponosa, rekla je:

„Nećeš ga skidati ni ti, ni oni tamo.“

I krenula prema kamionu.
Kažu da se čovjek pred silom savije. Moja majka nije. Taj trenutak njenog prkosa ostao mi je veći od svih njihovih pušaka. Zbunila ga je hrabrost žene koju je smatrao već poraženom. Zahvaljujući toj hrabrosti, sačuvala je nešto novca koji će kasnije pomoći cijeloj porodici da preživi.
Mene su pretresali zajedno sa mojim sinovima i starom svekrvom. Djeca su drhtala, gledala u mene tražeći zaštitu koju nisam mogla dati. Uzeli su nam sve. Kada su mi rekli da potpišem, odgovorila sam da ih dobro poznajem. Htjela sam da znaju da imaju ime, lice i odgovornost. Da zločin nije manji ako se sakrije iza uniforme.

Možda bih rekla još nešto, ali moji sinovi su panično plakali i molili me da šutim.
Svekrvi sam sakrila novac u grudnjak, nadajući se da će starost u njima probuditi makar trunku stida. Ali jedan od njih uvukao je ruku starici u njedra i uzeo sve. Taj prizor me progonio godinama — ne zbog novca, nego zbog trenutka u kojem čovjek dotakne dno vlastite ljudskosti.
Uzeli su mi torbu sa dječijom odjećom. Svekrvi su grubo zbacili tašnu s lijekovima. Na kamion sam se popela noseći samo mali ceker, kao posljednji dokaz da sam nekada imala dom.

I tada se dogodilo nešto što ni danas ne mogu objasniti.
Kada su nas konačno utovarili na kamione, osjetili smo olakšanje.

Olakšanje.

Jer smo odlazili od pakla.
Niko nije plakao. Ili ja nisam vidjela suze. Možda ih više nismo ni imali. Postoje trenuci kada bol postane toliko velika da čovjek zanijemi.
Prošlo je skoro pola života od tada. Vrijeme je učinilo svoje: sijede vlasi, bore, drugačiji gradovi i drugačiji ljudi. Ali postoje mjeseci u godini kada se sve vrati. Jedan zvuk, jedna augustovska zora, jedna tišina među ljudima — i opet kao da stojim pred Željezarom, sa djecom uz sebe i strahom u grudima.

Kasnije se pojavio i spisak opljačkanih. Na njemu moje ime. Iznad njega ime moje svekrve. Iznos upisan na papiru bio je mnogo manji od onoga što su uzeli. Ostalo je završilo u džepovima onih koji su tuđu nesreću pretvarali u svoj plijen.
Ali postoji nešto što nisu mogli odnijeti.

Istina.

Ona ostaje i kada ljudi zašute.
I kada komšije okrenu glavu.
I kada se grad pravi da se ništa nije dogodilo.
Istina ostaje da svjedoči kako smo, preplašeni i poniženi, odvezeni u nepoznato — od ljudi koje smo poznavali cijelog života.
Moja priča nosi veliku težinu i iskrenost, i važno je što ostaje zapisana.

Tekst ima snagu svjedočanstva koje govori i o strahu, i o poniženju, ali i o dostojanstvu koje mi nisu uspjeli uzeti.

Ramiza Balavac-Boskailo