Bratunačke priče: Bježite, neko će preživiti..
Duboki, teški glas Džeme Hodžića zalebdio je iznad naših glava i iznad ruku ubojica. Čulo se kako galami: “Vi ste četnici, vi niste vojska. Ubili ste oficira, kapetana…” Rekao je: “Ubili ste”.
Tegobni teški glas Džemin lahko smo prepoznali. Bili smo izgubljeni. Sa pet metaka u sebi, još uvijek je bio živ. Duša ga još nije napuštala.
“Bježite braćo muslimani, sve će vas pobiti! Bježite!”
Ljude koje su u tom času tukli, Izeta, Safeta, Hasana i Kirama, Makedonac je pozvao sa sobom, napolje. Zastali su pored kamiona.
“Penjite se i vadite ga. Brže!”, povikao je Makedonac uplašeno.
“Bježite, govori vam vaš brat musliman, spašavajte se, braćo!”
Peli su se na kamion, a Makedonac je nestrpljivo, nervozno vrtio glavom lijevo i desno požurujući ih, držeći stalno pušku ispred sebe kao da će odmah pucati.
Počeli su pretraživati po tijelima. Njegovo teško disanje čulo se pod leševima na samom dnu. Cvilio je i hropio.
Povremeno bi njegov glas zaparao njihove mozgove. Safet je prepoznao jednog od ubijenih. Sretao ga je po gradu i čak ga pozdravljao, ali kako se zvao, nije znao. Izgledao je kao da se smije, premda mu je lice bilo sasušeno, vidjeli su se zubi otkriveni i bijeli, a oči bile poluotvorene i sjajne. Kad su ga prebacivali, nešto je u laktu ruke mrtvaca puklo. Safet je zavikao: “Pazite! Slomiste ruku čovjeku!”
Ostali su nastavili prebacivati leševe, ne obraćajući pažnju na Safetove riječi, ne primjećujući šta je uopće rekao.
“Požurite, požurite”, naređivao je Makedonac, nervozno se vrteći lijevo i desno, gledajući oko sebe u strahu.
Izvukli su ga teškog, izmučenog, krvavog na vrh gomile leševa. Zatim su ga nemoćni, iscrpljeni, postavili na stranicu kamiona, želeći da ga pridržavaju i spuste na noge. Ali on se skljokao i tresnuo o zemlju. Činilo se da je sve od Džeme Hodžića umrlo osim glasa.
“Bježite, bježite, sve će vas pobiti! Bježite, neko će preživjeti!”
Nakon toga je naredio čovječuljak da ga unesu u salu. Uhvatili su ga za noge i ruke i ponijeli. Spustili su ga na dno sale. Bio je zavrnutih nogavica do koljena. Kako, mi to ne znamo, ali nožni prsti bili su mu otkinuti. Bio je potpuno crn od krvi i udaraca. Makedonac je prišao iza leđa i pucao mu u vrat. Džemo je još uvijek bio živ.
“Neće ga kugla”.
Čovječuljak se okrenuo i nasmijao. Zatim su ga polili benzinom i zapalili. Činilo se da će se pretvoriti u buktinju, ali vatra se brzo ugasila, a on je i dalje galamio:
“Bježite, braćo, bježite!”
Topalović ga je željeznom šipkom udario snažno po glavi i nos se zakotrljao po patosu, zatim ga je udario ponovo, onda je otpalo lijevo uho. Džemo je još uvijek govorio nešto nevezano dubokim glasom. Topalović je zamahnuo željeznom šipkom praveći širok pokret. Nakon toga vidjeli smo kako je Džemina lobanja prsla, a mozak se prosuo na parket. Bistra moždana tečnost koja je isticala učinila im se masnom i žučkastom.
“Iznesite ovo džubre da ne smrdi ovdje”, rekao je Topalović.
Čovjek koji je morao da počisti patos vidjeli smo kako se trudi da uhvati mozak. Poput ribe bježao mu je iz ruku, siv i gnjecav. Konačno ga je uhvatio i pažljivo držeći na dlanu stavio na svoju košulju koju je skinuo da očisti patos.
Od Džemine patnje svi smo drhtali. Neki su povraćali. Drugi su plakali ponavljajući njegovo ime: “Džemo, Džemo”, ljuljajući pri tom dugo glavama.
Jedno od najsvirepijih ubistava vidio je i brat Džemin. Ista četiri čovjeka vraćala su se napolje noseći truplo. Na mjestu gdje je bila glava ljudska klatio se užas.
“Satanski sinovi” Sejo Omeragić