Bratunačke priče: Tražili su su da Hodža podigne tri prsta..
Mustafa ef. Mujkanović – Glavni imam Medžlisa islamske zajednice Bratunac
“Ušao je jedan od stražara. Čulo se kako polušapatom nešto govori Makedoncu. Ubrzali su svoje pokrete. Odjednom, kao da su postali veseliji. Oni u prednjim redovima su se okretali i gledali po gomili, pogledom postavljajući pitanje:
„Šta će se dogoditi?“
Gomila je pojačavala svoj huk…
„Što niste rekli da imate ‚odžu“, vikali su.
„Dajte ‚odžu! ‚Oćemo ‚odžu!“
Nije sačekao ni trenutka. Iščupao se iz gomile i stajao čekajući da se ljudi razmaknu i da prođe. Gomila se prvi put pomjerila i ljudi su po prvi put prošli crvenu liniju da bi imam Mustafa Mujkanović izašao pred dželate. Bili smo uplašeni. Četiri-pet ljudi, i tako stiješnjeni, pokušavali su ga sakriti. On se nije obazirao. Sve vrijeme tješio ih je i poručivao da moraju izdržati. Njegovo ubojstvo vidjeli su svi i svi će ga upamtiti.
Onako visok, tih, staložen, stajao je pred onim što Boga nisu osjetili u sebi. Za četrdeset godina života na ovom svijetu, nakon medrese koju je završio u Sarajevu, stekao je porodicu i dijelio samo dobro sa ovim ljudima.
„Kaži nešto’odža“, Makedonac je govorio sa smiješkom. Znali smo da slijede poniženja.
„Ajde ‚odža, penji se!“, Makedonac je ljuljuškao konopac koji je visio sa plafona. Prišao je i počeo se peti. Kad je bio pri vrhu konopac su zaljuljali. Smijali su se glasno.
„Sad se ljuljaš kao zvono u crkvi…Sad si bliže Bogu. Ha, ha, ha“.
Brzo se spustio, ljut i prezrivo ih pogledao.
„Ko ti je, bre, rekao da siđeš“?
Gledao ih je. Čuli smo prvi udarac, a onda su pritrčali Marić i Topalović. Tukli su žestoko po njemu. Nije se ni branio. Trudio se da bude uspravniji. Odvukli su ga prema sredini sale. Udarali su ga željeznim šipkama i drvenim palicama. Oko tri metra udaljeni logoraši u iscrtanom krugu što su stalno prebijani, osjetili su kako efendijina krv pršti po njima. Rušio se pod udarcima i opet ustajao. Vidjeli smo kako ga ne žele ubiti tako brzo. Žele ga što više mučiti. Ustajao je i opet padao.
„’Odža, jebem ti ‚odžinicu“, psovali su ga. Opet udarci. Sad je pet ljudi stajalo sa drvenim palicama i čeličnim šipkama. Novak Stjepanović Krke je sa podvostručenim kablom sjekao vazduh i na kraju fijuka čuo bi se tup udar.
Po vazduhu je lebdila efendijina žuta kosa. Pramenovi u krv nakvašene kose od zvjerskih udaraca poskakivali su do gomile. Toliko bijesa u njima do sada nismo vidjeli. Zamasi su se ponavljali, tupi udarci i tupo savijanje tijela pod šipkama. Još sedam ljudi izveli su sa efendijom i povremeno tukli. Tražili su od njih da pjevaju, srpske, četničke pjesme, uz koje su stotinama godina ubijali Bošnjake.
Samo je jedan čovjek među njima znao pjevati te pjesme. Fahrudin Omerović, ih je, dok je bio u Srbiji, slušao i slušajući naučio. To im je svima u ovoj grupi spasilo, bar privremeno, život. Dok su udarci padali po tijelu imama Mujkanovića, uz povremeno huktanje gomile, sedam ljudi je pjevalo u strahu: „Od Topole pa do Ravne Gore, svud su straže đenerala Draže.“
Sve je izgledalo nestvarno, dok su ubijali tražili su pjesmu i dobili je.
„Srpska se truba sa Kosova čuje“, pjevali su po naređenju…
„Jebem ti dijete od dvije godine“, čulo se kako Marić psuje i udara. Dahtali su poput pasa nad njim. Nije puštao glasa. Odjednom, još dok su ga udarali, podigao se i pokušavao namjestiti kosu.
Jedan udarac drvenom palicom ga je oborio. Ako je izgubio svijest, nadali smo se, dobro je.
„Oh, Mustafa naš, šta ti rade dušmani, šta rade od tebe takvog čovjeka“, ponavljao je jedan starac.
U slijedećem momentu unijeli su iz hodnika pivo, stali iznad imama i počeli ga posipati. Makedonac je čučnuo: „Pij, ‚odža!“
Efendija mu je gurnuo flašu iz ruke, pivo se zakotrljalo i prosulo po patosu. Ponovo je ustao. Za to je dobio udarac. „Ajd ‚odža, digni tri prsta“, tražio je Marić… Sve vrijeme i dalje je odjekivala pjesma. Čulo se:
„Nad Kraljevom živa vatra sijeva, da vidimo kog četnika nema…“
Pjevat ćemo srpske četničke pjesme kad to oni zatraže od nas. One koji ne budu pjevali ubijat će hladnokrvno. Pjesme su ponajviše tražili kad bi tukli ili ubijali logoraše.
Sa njihovim bezrazložnim bijesom prema logorašima, tražili su glasniju pjesmu.
Tražili su da imam podigne tri prsta.
Tog časa vidjeli smo kako se imamova ruka diže i pokazuje dva prsta. Svih pet mučitelja ponovo je bijesno skočilo i udaralo ga. Ponovo su se pojavila dva prsta iznad grupe ubica.
Više se ništa u sali nije čulo. Ljudi se nisu pokretali, huk je utihnuo. Čovjek sa plavom beretkom i karakterističnim metalnim bedžom na njoj pokrenuo se i nakon tri koraka, izvlačeći nož iza pasa, stigao pred imama i sječivo mu zario iza vrata. Mustafa se srušio. Nakon par sekundi njegovo se tijelo opet pokrenulo. Prišao je Topalović i stavio cijev pištolja na glavu imama. Prigušen pucanj se začuo nakon koga se iz glave prosuo mozak. Stajali su i gledali, zatim se uputili prema drugom kraju sale gdje su povadili iz gajbe flaše i počeli piti. „Zaslužili smo“, govorio je neko od ubica.
Poslije izvjesnog vremena huktanje stiješnjene gomile je opet započelo.
Makedonac je prišao Fajki K. i naredio:
„Iznesi džukelu u hodnik.“
Sa čovjekom do sebe pokupio je tijelo i imama su iznijeli.
Fadila K. su tukli. Dobio je pet-šest udaraca i iz njega je krv oticala poput vodoskoka. Ubrzo je zbog gubitka krvi onemoćao. Izvukli su i njegovog sina Amera i boli ga nožem i udarali nogama, a on je morao da gleda. Nije okrenuo glavu ni kad su mu stavili nož pod grlo. Tjerali su ga da pojede krpu kojom je brisao krv po patosu.
„Imaš 15 sekundi“, prijetili su i zarezivali vrat. Mladić je žurio a oni su mu nabijali pivo u usta.
„Hajde poguraj!“
Sve su ovakve svoje igre i vrlo često ubistva pratili svojim glasnim smijehom.
Amer K. će povratiti krpu kad bude vidio hangar sa leševima.
Dvadesetak minuta kasnije Makedonac je izašao i opet ušao u salu.
„‘Odži smo previli vrat“, dobacio je. Značilo je to da su i mrtvog imama zaklali.”
“Satanski sinovi” Sead Omeragić