Ako svi odemo, ko će braniti Bosnu?
Bosna, zemlja čije ime odzvanja kroz vijekove, nosi u sebi ne samo priče o ratovima i patnjama, već i o ljubavi, hrabrosti i neizmjernoj žrtvi. To je zemlja koja je iznjedrila junake čiji su životi postali svijetli tragovi u borbi za opstanak, a čija imena nisu samo zapisana u historiji, već su utisnuta u svaki ćošak ove domovine. Od rijeka i planina do sela i gradova, Bosna je oduvijek bila mjesto u kojem su se krojile sudbine ljudi spremnih da brane svoj narod i svoju slobodu, često po cijenu vlastitog života.
Među njima je i Edin Hajdarević, mladić iz Bratunca, čija je ljubav prema Bosni bila jača od svega. Bio je uzoran sin, pouzdan i privržen porodici.
Činjenica da je na samom početku oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio tek učenik trećeg razreda srednje škole, nije ga spriječila da se odmah priključi
odbrani. Išao je na straže i nesebično pomagao narodu da se iz već okupiranog Bratunca prebaci na slobodnu teritoriju općine Srebrenica. Za svoje godine pokazivao je nevjerovatnu zrelost i odgovornost, postavši jedan od onih na koje
se najozbiljnije računalo u odbrani naroda i zemlje.
Njegova majka Timka prisjeća se kako mu je govorila da ne ide uvijek on prvi, da se malo pričuva i pokuša skloniti na sigurno. Edin bi joj tada, sa nepokolebljivom odlučnošću, odgovarao:
“Mora mama neko i ostati. Ako svi odemo, ko će braniti Bosnu?”
Tokom borbi u Srebrenici, Edin biva ranjen – geler mu je ostao u koljenu, zbog čega je bila neophodna hitna evakuacija na liječenje u Tuzlu. Kroz suze, majka
Timka se prisjeća njihovog posljednjeg “dunjalučkog” susreta pored helikoptera koji je odvozio ranjenike. O svom sinu majka i danas priča samo najbolje, ističući njegovu neizmjernu dobrotu, vjerujući da upravo takve plemenite duše Allah bira da ih počasti šehadetom.
Nakon završenog liječenja u Tuzli, Edin se nije dvoumio – odlučio je da se vrati u borbu. Njegovom stamenom karakteru i borbenoj prirodi najbolje je odgovarala elitna jedinica “Crni labudovi”. Sa njima je nastavio svoj ratni put od Kladnja i Zavidovića do Nišićke visoravni, stalno se nadajući da će upravo oni biti ti koji će probiti koridor spasa prema njegovoj Srebrenici.
Kao borac koji nikada nije uzmicao, hrabro je koračao naprijed i na Čemerskoj planini, gdje je u borbi protiv agresora položio svoj mladi život. Njegova duša se tada upisala u vječni spisak bosanskih šehida, postajući jedan od hiljada “testamenata” koji svjedoče o postojanju Bosne.
Sjećanje majke Timke seže i u 1995. godinu, kada su preživjeli Srebreničani protjerani u Tuzlu. Bez igdje ičega, prepušteni sudbini, utjehu i pomoć su pronašli upravo u Edinovim saborcima. Pripadnici “Crnih labudova” došli su po Edinovu porodicu i odveli ih u Kakanj, gdje su im osigurali smještaj i brigu. Za majku Timku najteži trenutak bio je ulazak u kasarnu u kojoj je nekada boravio njen Edin.
Danas, godinama kasnije, Timkin unuk s ponosom nosi Edinovo ime. Ono služi kao trajna opomena da su temelji ove države krv i kosti naših šehida. To se zaboraviti ne smije.
