Uvijek iznova, dok preturam po sjećanjima i slažem detalje naše legendarne bitke na barikadi, udari me ista, bolna spoznaja: koliko smo, kao narod i kao ljudi, ostali površni u zapisivanju sopstvenih sudbina. Historiju smo, nekako olako, skoro kukavički i bez otpora, prepustili onima koji su od nje napravili pijacu. Izabrali smo da nam u sjećanjima glavne uloge igraju ljudi čije su zasluge često tek plod vješto napuhanih priča, dok su oni svoje “junaštvo“ znali dobro unovčiti, naplaćujući svaki sekund uloge koju su igrali u našoj borbi. Dok su oni pod svjetlima reflektora namještali svoje ordene i glancali biografije za buduće knjige, u dubokim sjenkama su ostajali oni koji su tu borbu, zapravo, držali na svojim leđima. Oni koji nisu znali za cijenu, jer su znali samo za dužnost.
Moje shvatanje otpora o kojem pišem oduvijek je prevazilazilo one uske, skoro primitivne okvire u kojima je jedino bitna prva linija i prst na obaraču. Front nije samo rov; on je složen mehanizam, živi organizam koji diše, a taj organizam ne može opstati bez onih nevidljivih niti koje ga hrane, vežu i drže na okupu.
Uzalud ti je borac na liniji, nebitno koliko je srčan i koliko mu je oko oštro, ako u onom trenutku kad se tijelo i duh počnu slamati pod težinom čelika i samoće, nema onoga ko će mu donijeti mrvu hljeba. I to što bi Mujo donosio nije bila samo hrana, gola kalorija za preživljavanje; to je bila poruka, najjača od svih – poruka da nisi zaboravljen. Da tamo negdje, iza onog gustog dima i vriska granata, postoji sistem koji ne posustaje, postoji neko ko misli na tebe dok drhtiš u blatu.
Mujo Sulejmanović. Bio je to momčić tek par godina stariji od mene. U onom dobu kad te par godina viška u očima dječaka čini starijim i ozbiljnim , onim ko te počne smatrati „balavcem“.
Imao je Mujo nešto što se rijetko srijeće u ratnim dnevnicima – neku čudnu, mekanu boju glasa koja je smirivala. Usred onog opšteg kijameta, taj glas je emitovao nevjerovatnu toplinu, kao da dolazi iz nekog
drugog, boljeg svijeta koji smo skoro zaboravili. Nije to bio vojnički glas, grub i sjeckan od straha ili vještačkog autoriteta. Bio je to glas momka koji duboko u sebi nosi mir, glas koji ti govori da će sutra, uprkos svemu, ipak biti bolje.
Svaki dan, bez izuzetka, po nekoliko puta je odlazio i dolazio sa barikade. Njegov zadatak je bio jednostavan na papiru, a smrtonosan na terenu: dostaviti obroke. Svi vi koji pamtite Urkoviće, znate tu sliku, taj pejzaž pakla – predio koji je bio doslovno preoran granatama, zemlja koja je prestala ličiti na sebe, pretvorena u sivu, beživotnu masu prašine i kratera. Mi bismo iz mraka podruma, stisnuti jedni uz druge, osluškivali jezivu simfoniju razaranja, brojali udare koji su tresli same temelje našeg postojanja, a onda bismo kroz pukotine na zidovima ili preko ruba zaklona gledali njega.
Mujo kreće. Taj prizor je bio ravan najvišem činu prkosa koji sam ikada vidio. Ne obazire se na opasnost koja vrišti sa svih strana, ne saginje se pred zviždukom koji siječe vazduh tik iznad glave. Kretao se putem koji je, objektivno govoreći, dosta puta bio opasniji od same linije fronta. To je bio brisani prostor, poligon za smrt gdje je svaka stopa bila na nišanu. Ali on je tuda prolazio sa odgovornošću koja te ostavlja bez teksta i hrabrošću koja ti oduzme dah. U rukama nije nosio pušku, nije nosio oružje kojim se sije smrt. Nosio je oružje kojim se pobjeđuje smrt – toplu posudu, komad hljeba i onaj svoj mirni pogled. Bio je ta jaka, neprekidna karika u lancu našeg otpora, ona koja se ne vidi, ali bez koje se cijeli lanac kida u paramparčad.
Danas, kad pokušavam spasiti od zaborava te fragmente naše prošlosti i pitam ljude koji bolje pamte to vrijeme za Muju – ili kako su ga svi odmilja zvali, našeg Mujagu – svi, bez razmišljanja, imaju samo jednu riječ: ljudina. Od onih preživjelih boraca sa barikade, koji su ga voljeli onom čistom, surovom ratnom ljubavlju kakva se samo u muci rađa, do običnog naroda u selu koji je u njemu vidio dobrotu kakvu rijetko neko ima.
Ali taj naš, danas već hronično nakaradan sistem vrijednosti, onaj koji uporno guramo uzbrdo dok se ne spotaknemo o sopstvenu sramotu, nikada neće znati da cijeni ljude poput Muje. Takvi se ne laktaju, takvi ne traže boračke dodatke za svaki korak koji su napravili pod granatama, oni ne pišu memoare da bi uveličali sebe. Oni su prosto bili tu kad je trebalo. Mujaga nije bio tu zbog ordena, on je postao orden svoga naroda – onaj tihi, nevidljivi, koji se ne nosi na reveru, nego u srcu svakog onog ko poznaje Muju.
Dok pišem ove redove, ne pišem ih samo o njemu, već o svima onima koje je istorija, u svojoj trci za velikim imenima, zaboravila u jarku pored puta.
Mujo je simbol te prešućene borbe, one koja ne galami, koja ne naplaćuje svoju bol, ali koja je, zapravo, jedina preživjela sve ove godine. I ako nas išta može
spasiti od ove površnosti u koju tonemo, to je sjećanje na Mujagin hod preko brisanog prostora – miran, dostojanstven i beskrajno hrabar.
Da nam bude živ, zdrav i sretan još mnogo godina!
Borba Jednog Naroda
