Džemo Jusić zvani Dževad, rođen je 31. oktobra 1967. godine u bratunačkom naselju Podčauš, od oca Fajke i majke Meve.

U godinama koje su prethodile tami, Džemo je bio jedan od onih simbola grada koje ne određuju funkcije, već zanat i dobrota. Radio je kao pekar u radnji u blizini policijske stanice u Bratuncu.

Njegov život bio je omeđen mirisom svježeg hljeba i ranim jutrima u kojima je dočekivao sugrađane.
Oženio se Havom Alić iz Hrnčića, ženom s kojom je počeo krojiti planove onakve kakve samo mladost smije da sanja. Gradili su dom, polako i s ljubavlju, vjerujući da su mir i porodica svetinje koje niko ne dira. Dobili su kćerku Mirelu, a dok je Džemo svakog jutra odlazio u pekaru, u njihov dom je tiho stizala još jedna radost – Hava je bila trudna s drugom kćerkom.

Bratunac je u to vrijeme bio lijepa, pitoma čaršija, ali se nad nju nadvila sjena nacionalizma koja je počela nagrizati komšijske odnose i najavljivati zlo. Džemo, iako pekar, čovjek mira, osjetio je da se pred naletom te mržnje ne smije uzmaknuti. Bio je spreman stati u zaštitu svog naroda, svjestan da se zlo ne zaustavlja molbama, već prkosom i odlučnim stavom.

Tog sudbonosnog 3. septembra 1991. godine, Džemo je sa trojicom prijatelja krenuo put Konjević Polja. Željeli su samo jedno – popiti kafu i pokazati da bošnjački duh u Bratuncu nije slomljen, da strah nije ovladao njihovim koracima. S njim su bili Nedžad Hodžić zvani Fora, Mevludin Sinanović-Mevko i Zaim Salković.
U povratku, na dionici puta kod Kajića, dočekala ih je zasjeda. Iz mraka šume, kukavice iz Kravice zapucale su na mladiće koji su se samo vraćali svojim kućama. U tom trenutku, na tom vrelom asfaltu, prekinut je Džemin mladi život. Imao je samo 25 godina. Uz njega je poginuo i Nedžad-Fora, dok su Mevko i Zaim iz te kiše metaka izašli s ranama koje će nositi do kraja života.

Iza Džeme nije ostala samo prazna stolica i nedovršena kuća; ostala je tišina koja i danas, decenijama kasnije, boli više od bilo kakvog vriska. U toj tišini, u jednom malom kutku svijeta, ostala je dvogodišnja Mirela. Ona je bila tek pupoljak koji je navikao da je otac, s rukama koje još uvijek mirišu na topli hljeb i brašno, podiže visoko ka nebu, smijući se životu. Odjednom, preko noći, Mirela je prestala biti dijete koje otac ljulja; postala je dijete koje neprestano gleda u vrata, ne shvatajući da se onaj koji ju je najviše volio nikada neće pojaviti na pragu. Njene male ruke, koje su navikle da se prepliću s očevim radničkim prstima, odjednom su ostale da vise u zraku, tražeći oslonac koji su mučki oteli u kajićkoj zasjedi.

Ali ono što ovu tragediju čini jednom od najtežih rana koje Bratunac nosi, ono što tjera suzu na oko i najtvrđem kamenu, jeste sudbina djeteta koje je tek dolazilo. Dok je Džemo ležao na onom vrelom septembarskom asfaltu, pod srcem njegove Have kucalo je još jedno srce – novi život koji je trebao biti kruna njihove mlade ljubavi.
Džemo nikada nije saznao ime svoje druge kćerke. Nikada nije osjetio njen prvi pokret u majčinoj utrobi, niti je dočekao njen prvi plač. Rodila se nekoliko mjeseci kasnije, u svijetu koji je bio hladniji i mračniji jer njega više nije bilo. Majka joj je, gušeći se u suzama, dala ime Dževada.

Ima li ičega potresnijeg na ovom svijetu od djeteta koje nosi očevo ime kao jedini trag da je on ikada postojao? Dževada je rasla bez onog dobrog pekara koji je cijeli grad hranio hljebom, a svojoj djeci nije stigao obezbijediti ni jedan jedini zajednički ručak sa svojim kčerima. Ona ga nikada nije vidjela, nikada mu nije čula glas, nikada nije osjetila sigurnost njegovog zagrljaja. Njena prva riječ “babo” nije bila upućena živom čovjeku, već nijemoj fotografiji i hladnom nišanu na mezaru. Ona nosi njegovo ime kao orden, ali i kao neprebolnu ranu, tražeći njegove crte lica u ogledalu, pitajući se svake noći bi li je on, da je pravde bilo, večeras poljubio pred spavanje.

Džemo Jusić nije bio čovjek od izazivanja nevolja ; bio je čovjek od poštenja, otac koji je želio samo da mu djeca odrastaju u miru. Njegovo ubistvo nije bio samo zločinački čin; bio je to pucanj u tek započetu mladost, u nerođeno dijete koje je ostalo siroče prije prvog daha, i u sve one neispečene pogače koje niko više nije znao zamijesiti s toliko ljubavi.

Danas, kada prođete Bratuncem, sjetite se tog čovjeka. Ne pamti ga čaršija samo po zanatu, već po dvije kćerke koje su kroz život morale koračati same, lomeći se pod teretom nepravde, noseći očev ponos kao jedini štit. One su živi spomenici jednog prekinutog sna. Mirela, koja ga se sjeća kroz maglu djetinjstva, i Dževada, koja ga voli najviše na svijetu, a da ga nikada nije srela.

Neka je vječni rahmet plemenitoj duši Džeme Jusića.