Pripadnicima IDV-a, 284. istočnobosanske lahke brigade. U znak trajnog sjećanja na zajednički put, iskazanu hrabrost i podnesenu žrtvu tokom ratne 1995. godine. Vaš komandir.
Rejon Baljkovice 15 Juli 1995 – Sve se tako brzo dogodilo.
Čelo kolone napredovalo je prema jednom manjem uzvišenju. Prelazeći ga, gubilo se iz vida. U jednom trenutku, na samom brežuljku, ugledao sam Nijaza, kurira naše jedinice. Dozvao sam ga i rekao mu da me sačeka. Odgovorio mi je da ide do Vejza, komandanta naše brigade. Podigao sam ruku u znak odobravanja, a on je podigao svoju. Tako je zamakao iza uzvišenja.
Bio sam previše iscrpljen i umoran. Teškim koracima nastavio sam se kretati naprijed. Još nekoliko koraka i prijeći ću preko uzvišenja.
Odjednom, kao grom iz vedra neba, odjeknuše snažne detonacije. Ostao sam u potpunoj nevjerici. Zaustavio sam kolonu i naredio da niko ne prelazi preko uzvišenja kako se ne bi izložio neprijateljskoj vatri.
Nedugo zatim detonacije su utihnule.
Pozvao sam Truleta i Mirsada da zajedno izvidimo teren. Krenuli smo lijevo od kolone i ušli u manju šumu, zaobilazeći uzvišenje. Ponovo smo izašli na otvoren prostor. Nekoliko desetina metara niže nalazila se jedna međa, obrasla niskim rastinjem i ponekim drvetom.
Spustili smo se do međe. Mirsad i ja sjeli smo pored velikog oraha, dok je Trule otišao desetak metara udesno. Pred nama se otvarala velika udolina, koja se s druge strane završavala dugom kosom što se lijevo spuštala prema dolini. Neposredno prije doline, na toj kosi, nalazila se jedna kuća.
Desno od nas nalazilo se uzvišenje koje smo upravo zaobišli i šuma koja se blago spuštala prema jednoj manjoj zaravni. Na toj zaravni nalazio se neprijateljski tenk. U šumi iznad bilo je čelo naše kolone, po kojem je tenk već otvarao vatru.
Odjednom je iz pravca kuće prema tenku potrčala jedna osoba. Došla je do tenka i ušla unutra.
Rekao sam Mirsadu:
— Vidiš kako je brzo dotrčao do tenka. Vjerovatno je nekog vidio. Sigurno će pucati.
Istog trenutka snažna detonacija uzdrmala je tlo pod nama. Tenk je otvorio vatru i pogodio među neposredno ispod naših nogu. Pomislio sam da sam ranjen u desnu nogu. Mirsad je rukama prelazio preko moje noge tražeći ranu, a zatim rekao da nema krvi. Na svu sreću, eksplozija je izazvala samo snažno grčenje mišića. Mirsad i Trule pomogli su mi da se vratim u zaklon.
Potom smo se vratili koloni. Dočekala su nas umorna i zabrinuta lica naših saboraca. Rekli su nam da naprijed ima ranjenih.
Čelo kolone bilo je blokirano — prvi put od polaska u proboj iz Srebrenice.
Jedinica kojom sam komandovao imala je čast, ali i težak teret i odgovornost da, zajedno s vodičima, izviđa teren. Uz Božju pomoć, zadatke izviđanja izvršili smo besprijekorno.
Na području Zvorničke Kamenice uspjeli smo otkriti i nadmudriti neprijatelja koji je pratio naše kretanje od rijeke Drinjače do prevoja na Veljoj glavi, gdje nas je čekao u zasjedi.
Na području Snagova blagovremeno smo ih otkrili. Ostali smo neprimijećeni, što nam je omogućilo da pošaljemo kurira komandantu brigade kako bismo dobili pomoć u ljudstvu. Dok smo čekali pojačanje, prikupili smo dodatne informacije o položaju i kretanju neprijatelja. Nakon dolaska pomoći upali su u našu zamku. Porazili smo ih i natjerali na bijeg.
Od područja Snagova kolona je nastavila bez izvidnice. Bilo je samo pitanje vremena kada će upasti u veliku nevolju. Iako smo bili na izmaku snage, otkriti neprijatelja na kojeg je čelo kolone naišlo ne bi nam predstavljalo poseban problem.
Međutim, izviđanje koje smo upravo završili moglo se tragično okončati. Pucanjem po čelu kolone neprijatelj je podigao uzbunu, primijetio nas i pokušao eliminirati.
Nepodnošljivo topao julski dan dodatno me iscrpljivao. Zastoj i iščekivanje još su više pogoršavali moje stanje. Bio sam na ivici ponora, korak od potpunog psihofizičkog sloma. Zbog zadataka izviđanja i okolnosti u kojima sam se nalazio, bio je to već peti dan kako nisam spavao. Osjećao sam kako mi tijelo polako odumire.
Tada su stigle vijesti da su komandant naše brigade Vejz Sabić, komandant Samostalnog brdskog bataljona Ejub Golić i još neki vojnici ranjeni, a da su kurir naše jedinice Nijaz Kadrić i još jedan vojnik iz druge jedinice poginuli.
Bio je to potpuni šok i nevjerica.
Najvrijedniji vojnik naše jedinice, naš kurir, kojeg smo svi voljeli i poštovali, položio je svoj mladi život na korak od slobode.
Još uvijek nismo znali sudbinu Adila Salihovića, koji nije uspio da se priključi jedinici prije njenog polaska u proboj prema Tuzli. Poslije toliko izvršenih zadataka u posljednja dva mjeseca, Nijaz je bio prvi vojnik iz naše jedinice koji je izgubio život.
Donio sam odluku da ne odem vidjeti tijelo svog kurira.
Želio sam da mi njegov lik i podignuta ruka zauvijek ostanu urezani u sjećanje, bez obzira na to hoću li živjeti još pet minuta ili čitavu vječnost.
Naše podignute ruke bile su naš posljednji pozdrav.
Saopćio sam saborcima da više nemam snage ni za šta. Sjeo sam i naslonio se na jedno drvo. Borio sam se sa snom.
Kroz misli mi je prolazilo da je smrt možda jedini spas. Nisam želio umrijeti gladan i žedan. Trebao mi je samo komad hljeba i gutljaj vode prije nego što zaspim i nikada se više ne probudim.
Odjednom sam ugledao snažno osvijetljen, popločan i veoma dug hodnik. Nalazio se duboko u nekom podzemlju. Čuo sam korake kako odzvanjaju u daljini. Približavali su se i postajali sve glasniji.
Iznenada se iza jednog ugla, na kraju hodnika, pojavila žena.
Zaustavila se nasred hodnika, kao da me čeka. Na sebi je imala dugačak bijeli mantil, a crna kosa padala joj je na ramena.
Pred sobom sam vidio medicinsku radnicu.
Otvorio sam oči.
Oko mene su bili ljudi koji su ostavljali utisak da nekud žure. Hladan zrak dotakao je moje lice. Pogledao sam prema nebu. Nad nama su se nadvili teški, crni oblaci. Vjetar je počeo puhati, donoseći prve kapi kiše.
Bio sam potpuno zbunjen.
Prije nego što sam zaspao, dan je bio vedar, sunčan i vreo, bez ijednog oblaka. Vjetar je postajao sve jači.
Oblaci su se otvorili…
