Fadil Omerović, kojeg su svi Kameničani poznavali kao Fajku, bio je najmlađe dijete Adema i Šahe. Rođen u Kamenicama 18. januara 1966. godine, rano je
osjetio težinu života kada je ostao bez majke. Možda ga je upravo to iskustvo oblikovalo u čovjeka kakav je bio: blag, druželjubiv i pun poštovanja prema svakome.
Fajko je bio mašinac koji je radio u Bratuncu, ali je duhom bio umjetnik – volio je crtati, pisati i čitati. Bio je strastveni navijač Partizana, ali iznad svega, bio je čovjek od principa. U njegovoj kući i prisustvu važilo je jedno pravilo: niko nije smio govoriti loše o drugome. Njegova borba protiv nepravde počela je mnogo prije rata, kroz svakodnevnu dobrotu i dostojanstvo koje je nosio kao da je predosjećao da mu vrijeme na ovom svijetu ističe.
Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Fajko se nije kolebao. Sa iskustvom iz JNA postao je vezista – čovjek čiji je sluh postao štit za cijelo Podrinje.
Postao je majstor svog zanata. Kao jedan od najboljih vezista, Fajko je provodio sate dešifrujući neprijateljske razgovore. Njegova vještina bila je direktna granica između života i smrti za mnoge. Presrećući informacije o cetničkim zasjedama, uspijevao je odgoditi polaske kolona civila iz Kamenica i Konjević Polja, spašavajući ih od sigurne smrti. Njegove dojave o napadima na Kamenice i
Pobudže omogućile su braniocima, našim Gazijama, da spremno dočekaju neprijatelja. Zahvaljujući njegovom radu na vezi, bedemi odbrane na potezu
Urkovići – Grabosko i dalje nikada nisu probijeni.
Čak i u tom ratnom paklu, Fajko nije gubio svoju duhovnu snagu. Oni koji su ga poznavali pamte ga kao vjernika koji ni u najtežim trenucima nije izostavljao namaz.
Nakon pada Cerske i Konjević Polja u martu 1993. godine, Fajko sa suprugom Razijom-Razom i djecom prelazi u selo Bajramovići kod Srebrenice. Tamo ostaje do jula 1995. godine, kada kreće u svoju posljednju bitku. Rastanak je bio tih i težak. Poljubio je sina Adela, kćerku Adelu koja je tada imala tek nekoliko mjeseci, i selamio se sa ocem Ademom i sestrom. Krenuo je putem proboja, ne sluteći da ih više nikada neće vidjeti.
Sudbina je htjela da Fajko svoj život položi 11. jula 1995. godine upravo na tlu svog kraja. Tamo gdje je rođen, tamo je i završio svoj put.
Fadil Omerović – Fajko ukopan je u Memorijalnom centru Potočari 11. jula 2007. godine. Njegovo ime danas stoji kao podsjetnik na čovjeka koji je čuvao druge, ne žaleći sebe.
U znak sjećanja na ovog gaziju, narednih dana ćemo objaviti nekoliko pjesama koje je napisao za vrijeme ratnih dešavanja.
Zapisali u znak sjećanja: Damir, Nerko i Nihad.
