Rođen u mirnoj Cerskoj 1965. godine, Ćamil Čelebić odrastao je s ljubavlju prema svojoj zemlji, svom narodu i svom djetinjstvu koje je bilo ispunjeno težnjom za poštenjem i dostojanstvom. Kada je domovina zatražila svoje sinove, Ćamil nije oklijevao. Kao pripadnik Voda “Čelebići-Hakalaši” 1. “Ceranskog odreda” Armije Republike Bosne i Hercegovine, stao je u prve redove odbrane Cerske, spreman da žrtvuje sve za slobodu.
U februarskoj ofanzivi 1993. godine, tokom teških i odlučnih borbi, Ćamil je teško ranjen. U bolovima, ali i s vjerom u srcu, prebačen je najprije do Konjević Polja, a potom i do Srebrenice posljednjeg uporišta nade. Nažalost, rane su bile prejake. Dana 22. februara 1993. godine, Ćamil Čelebić je predao svoju plemenitu dušu Gospodaru. Ćamilova žrtva bila je veličanstvena. Ostavio je iza sebe priču o hrabrosti, upornosti i ljubavi prema slobodi, koju će buduće generacije Cerske i cijele Bosne i Hercegovine pamtiti i s ponosom prenositi. Tiho je jutro, bez glasa ptica, Cerska u magli suza u njedrima. Gdje nekad se smijao dječak iz sela, sad šapat nosi Ćamil je dao život.
Nije to pad, to je uzlet visoki, ka nebesima gdje šehidi bdiju. Ranjeno tijelo, al’ duša mu čista, i ime mu sveto – zemlja ga krije. Sad tihi hod tvoje sjene po šumi još pamti Cerska, svaka je grana jedna tvoja riječ, pogled ili misao što zauvijek ostaje među nama. I dok se molitve dižu k’o vjetar, dok zemlja grli tvoje kosti mirne, mi znamo nisi nestao, nisi, samo si prešao tamo gdje časni stignu. Veliko hvala našem Ceranskom gaziji. Neka ti je vječni rahmet, Ćamile. Tvoje ime neće nikada biti zaboravljeno.
Nije imao mnogo riječi. Imao je pogled koji ti kaže sve. Ćamil Čelebić. Rođen u Cerskoj, 1965. godine, u selu gdje se poštenje nasljeđivalo kao porodična zemlja. Bio je jedan od onih što ti u prolazu klimne glavom i znaš možeš mu vjerovati.
Kad je rat došao, nije pitao ništa. Samo je obuo hrabrost i došao. Vod “Čelebići–Hakalaši”. Tamo gdje ideš kad nemaš kud osim naprijed. Tamo gdje znaš da se ne vraćaju svi, ali ideš jer neko mora. U februaru ’93, granate su padale kao da žele prekriti sve što je bilo naše. Cerska je bila rana. Mjesto koje krvari kroz ljude.
Ćamil Čelebić je bio među onima koji su čuvali zadnju crtu. I u toj borbi, negdje među blatom i snijegom, pogođen je. Ranjen, ali svjestan. Nisu ga nosili, on se držao, dok nije više mogao. Prebačen je do Konjević Polja, pa do Srebrenice. U Srebrenici, više nije bilo ničega osim patnje i tišine. Preselio je tamo gdje su ga Šehidi čekali 22. februara.
Tiho je jutro, bez glasa ptica,
Cerska u magli, suza u njedrima.
Gdje nekad se smijao dječak iz sela,
sad šapat nosi: Ćamil je dao život.
Nije to pad, to je uzlet visoki,
ka nebesima gdje šehidi bdiju.
Ranjeno tijelo, al’ duša mu čista,
i ime mu sveto – zemlja ga krije.
Sad tihi hod tvoje sjene po šumi
još pamti Cerska,
svaka je grana jedna tvoja riječ, pogled ili misao
što zauvijek ostaje među nama.
I dok se molitve dižu k’o vjetar,
dok zemlja grli tvoje kosti mirne,
mi znamo – nisi nestao, nisi,
samo si prešao tamo gdje časni stignu.
Veliko hvala našem ceranskom gaziji.
Neka ti je vječni rahmet, Ćamile.
Tvoje ime neće nikada biti zaboravljeno.
Izvor: knjiga „Heroji bosanske zemlje“, autora Sanela Šiljkovića. Knjiga se može kupiti putem Amazona, a u njoj su obrađene biografije oko 250 boraca Podrinja. Toplo je preporučujem svima onima koji žele saznati više o našim borcima.
