Hamidov put nakon progona iz Daljegošte
Mjesec je maj. Vihor rata zahvatio je cijelu Bosnu, tako i selo Velika Daljegošta. Nastupio je progon stanovništva, jedan od stotina prognanika bio je i đedo Hamid. Na put neizvjesnosti krenuo je sa suprugom, snahom i unukom od šesnaest mjeseci.
U nevjerici zbog onog što se desava, zabrinut, potišten, sa mnogo pitanja bez odgovora; zašto, šta će biti s nama, kud idemo i dokad? Ni sam odgovora nije imao. Dok duga kolona ljudi kreće prema Drini, Hamid se od trešanja na “pomolku” okreće gledajući svoje selo, svoju avliju procvjetalih ruža, trešnju pred kućom koja će uskoro biti zrela, klas pšenice u Potkunjici već formiran za zrenje, trave polegle na Kratinama… Težak mu se kamen navali na srce. Pod velikim pritiskom i strahom, protjeraše stanovništvo u Srbiju.
Đedi Hamidu ostade iza leđa sve što je imao, njegova Bosna koju pale i ruše, djeca, imovina i njegov narod, kako je on znao reći. Lutalo se tako, bez putokaza i cilja, ni sam ne znaš kuda, sve u nekoj nadi da ćeš se brzo vratiti svojoj kuci u svoje selo. Dani su prolazili, đedo Hamid nađe utočište u Makedoniji u gradu Tetovo, gdje mu se rodi i druga unuka. Svu pažnju i brigu posveti dvjema malim pahuljicama, koje je beskrajno volio. Rat u Bosni uveliko traje, o djeci i ostaloj rodbini sasvim malo šta čuje, veze su sasvim prekinute.
Sjedio bi po taj vakat na koljenima, pognute glave slusajući vijesti, motao cigaru za cigarom. Jeo je sasvim slabo, žudio i patio dok je na njegov narod gladan, žedan i progonjen padalo na hiljade granata. Prolaziili su dani, mjeseci, godine su prošle, unuke su rasle i sve više vezane za đedu Hmaida, jer za drugog nikog nisu ni znale. Pričao je unukama kako je imao malog cuku, da će im nabaviti jednog, opet, kad se vrate kući, da im je okalemio dobru trešnju pored kuce da mogu dohvatiti i brati. Djeca kao djeca raduju se drago im, makar bila i priča, djeca vjeruju u obećanja. U svako doba godine, đedo Hamid je vidio svoju Daljegoštu, svoje livade, pašnjake, pšenicu dok zri. Nedaleko od mjesta stanovanja, bijaše velika livada koja se šarenila od raznog cvijeća, a pored nje je tekao hitri potok što se slivao sa padina Šar-planine.
Đedo Hamid bi svaki dan išao na tu livadu, razgledao i dušu punio ljepotom, dok bi se oko njega igrale unuke. Jedan dan su, tako, zajedno trazili djetelinu s četiri lista a našli sa čak šest listova. Tad je rekao unukama kako je nasao svoje šestero djece. Dotrčale su kući i vikale; “mama, mama, đedo je našao svoju djecu”, a on je suznih očiju pokazivao djetelinu. U džepu mu bile cigare, nekakav Izmir, tako se zvale, izvadi ih, skide zaštitini najlon i u njemu presova onu djetelinu. Potom je stavio u malu džepnu knjižicu sure “Jasin” koju je ponio od kuće i veli; ovo je znak da će moja djeca, ako Bog da, preživjeti rat!” Čuvao je tu djetelinu kao hamajliju, a evo i dan danas i mi je čuvamo onako u najlonu, kako je njegova ruka ostavila prije mnogo godina. Iako je imao veliku želju vratiti se na svoje ognjište, svoju grudu gdje rođen, smrt je preduhitrila njegove želje. Preselio je na bolji svijet 22. maja, prije dvadeset i tri godine.
Neka mu samilosni Allah podari dženet, u kome će biti sve njegove livade rascvjetale, pšenice najedrale, kukuruz osmak za kopanje u drugu ruku i svi negovi kalemi u punom rodu, njegove Otavice, Potkunjice, Docevi, Kratine, Solijenice …
Mi, njegovi potomci i nasljednici, obnovili smo njegov prag i posjećujemo koliko možemo, čuvajući tako uspomenu na našeg đedu Hamida, njegov prag i đedovinu!