Bekir Husejinovic, šesnaestogodišnjak, je nakon pada Srebrenice, 1995 godine, proveo čitavih 9 mjeseci, krijući se u obliznjim šumama u blizini Srebrenice. Bekir Husejinovic, rodom iz Glogove, kao maloljetnik krenuo je na put spasa prema Tuzli, zajedno sa ostalim Srebrenicanima.
Nakon devet mjeseci borbe za život i opstanak, izašao je na slobodnu teritoriju, zajdno sa svojih 6 saputnika, njegovih vršnjaka. Bekir Husejinovic je svoju glogotu zapisao u knjizi “Djecak sa rukama starca“. U nastavku donosimo dio nevjerovatne priče, sta je sve preživio jedan Srebrenički šesnaestogodišnjak…
Bekir Husejinovic 1. Dio
Glogova, prva velika egzekucija Bošnjaka
Ponekad mi se učini da se i ne sjećam života prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao da je sve to bilo prije sto godina. Ipak, u sjećanju će zauvijek ostati buka oklopnih vozila bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) i poziva na predaju oružja u mom rodnom mjestu Glogova, udaljenom pet-šest kilometara od Bratunca.
Imao sam 12 godina. U znak mira i suživota svi Bošnjaci iz sela predali su naoružanje, doduše, radilo se uglavnom o lovačkim puškama, nadajući se da će se sve na tom završiti. Međutim, naše komšije Srbi nisu mislili tako. Rano, još prije zore, u kuću nam je upao amidža Nezir i povikao da brzo bježimo u šumu jer Glogova gori. Bilo je to 9.maja 1992, kad se slavi praznik pobjede nad fašizmom. Brzo smo se spakovali i za nekoliko minuta bili u obližnjoj šumi, udaljenoj svega pedesetak metara od kuće.
Za samo nekoliko minuta pred kućom se pojavilo nekoliko vojnika sa crvenim beretkama i ubrzo je počeo izlaziti dim iz naše kuće, a zatim i amidžine. Za nepunih sat vremena izgorjelo je ono što su roditelji godinama gradili. Nismo mogli vjerovati šta nam se događa.
Taj dan izgorjelo je cijelo selo Glogova, a pred džamijom u centru mjesta strijeljano je više od 60 civila Bošnjaka, različite životne dobi. Glavni kreator zločina bio je Miroslav Deronjić, sin Milovana, naš prvi komšija iz sela Magašići
Od kraja aprila 1992. godine bio je predsjednik bratunačkog srpskog Kriznog štaba. Uhapšen je 7. jula 2002. i pred Haškim tribunalom za ratne zločine priznao zločin nad svojim najbližim komšijama, Bošnjacima Glogove. Osuđen je na 10.godina zatvora i umro u švedskom zatvoru.
Ratni zločinac Miroslav Deronjić
Ostali smo još dva dana u zapaljenom selu, tražeći način i put kud dalje, a onda smo se organizovali sa još nekoliko porodica i uputili za selo Broševiće u opštini Srebrenica. Srebrenica je bila prvi oslobođeni grad u Bosni. O tome danas niko ne priča, a Srebrenicu su bosanski ratnici oslobodili 9. maja 1992. godine, nakon 22 dana srpske okupacije.
Majka je tu noć ostala u Glogovoj jer je imala problema sa nogama i ne bi izdržala taj put. S njom je ostalo još nekoliko starih žena. Počeli su naši izbjeglički dani.
Bekir Husejinovic – Odlazak u Glogovu
Nakon nekoliko dana amidža je otišao u Glogovu po hranu jer nismo imali šta jesti. Napravljena mu je zasjeda u mjestu Lemešac. Ubijen je zajedno sa rođakom Mevludinom iz Cerske, čiji je brat blizanac ubijen prvi dan pred džamijom.
Majka i sestra su zarobljene tokom skrivanja po Glogovoj i odvedene u logor smrti, u moju prijeratnu školu „Vuk Karadžić“ u Bratuncu. Razmijenjene su poslije sedamnaest dana mučenja i zlostavljanja.
Zločin nad Bošnjacima Glogove bio je prva velika egzekucija Bošnjaka tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ubice nevinih bošnjačkih civila iz Glogove i danas su ugledni, slobodni građani Bratunca. Moji Glogovci su u Srebrenici formirali Samostalni brdski bataljon Glogova, kojim je komandovao Ejub Golić. Bataljon je bio udarna snaga bosanske vojske tokom odbrane Srebrenice i drugih dijelova srednjeg Podrinja, kao i tokom proboja 1995. kada je 15. jula poginuo komandant Golić na Baljkovici, na pragu slobode nedaleko od Nezuka.
Vihor agresije stalno je odnosio žrtve, a glad postajala sve veća. Treba istaći da skoro godinu dana nijedan humanitarni konvoj nije ušao u Srebrenicu.
Glogova
Bilo nas je petoro djece, a otac nije bio s nama jer je pred rat otišao u Srbiju na posao i nije se vratio. Starija sestra Ramiza, stariji brat Ramiz i ja bili smo prinuđeni da iza naših boraca, boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine, idemo u akcije da bi našli nešto hrane. U martu 1993. stižu mirovne snage UN-a u Srebrenicu, a mi u septembru te godine selimo na Soločušu, mjesto na ulazu u Srebrenicu. Povremeno su dolazili konvoji sa humanitarnom pomoći, ali to nije bilo dovoljno, pa je Ramiz često sa vojskom odlazio u Žepu po hranu. Nekoliko puta im je pravljena zasjeda.
I ja sam išao dva puta. Bio je to dalek i opasan put kroz teritoriju koju su kontrolisale srpske snage.
Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u proljeće 1992, hiljade izbjeglica iz susjednih opština: Bratunca, Vlasenice, Zvornika, Han Pijeska, Višegrada, Rogatice, bježeći od srpskih zločinaca, našle su spas u Srebrenici.
Nigdje na bosanskohercegovačkim ratištima nije kao na području srednjeg Podrinja bila tako izražena agresija države Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Početkom 1993. izvršena je velika srpska operacija, koja je trajala više od tri mjeseca bez prestanka. Sa oko 900 kvadratnih kilometara slobodna teritorija srednjeg Podrinja svedena je na 140 kvadratnih kilometara. Za godinu dana stalnih srpskih ofanziva na srednje Podrinje poginulo je mnogo srpskih vojnika, a među njima veliki broj plaćenika i aktivnih vojnika i oficira iz Srbije. A onda nas je svijet navodno zaštitio, i tako zaštićeni doživjeli smo genocid. Prolazili su mjeseci i godine, i kad smo pomislili da će možda uskoro kraj naše drame, dolazi krvavo ljeto i juli 1995. godine.
Komisija Vlade Republike Srpske je 2004. godine utvrdila da je u izvršenju genocida nad Bošnjacima Srebrenice učestvovalo više od 20 hiljada srpskih vojnika. Ono što se u nekoliko dana jula 1995. desilo Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica zasigurno je najveći zločin na tlu Evrope, nakon nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu.
Vojnici Ratka Mladića su, uz blagoslov UN-a i Holandskog bataljona, za nekoliko dana jula 1995. godine ubili preko 8000 Bošnjaka. Svoje zgražavanje zbog srebreničkog genocida 2010. godine izrazio je i tadašnji američki predsjednik Obama rekavši; „Rekao sam, a i danas vjerujem, da je užas Srebrenice mrlja na našoj savjesti.”
U sprovođenju genocida Karadžićevi i Mladićevi zločinci radili su ono što nisu ni Hitlerovi nacisti – vršili su genocid i nad ubijenim, tako što su bagerima iskopavali njihove kosti i prebacivali ih na različite lokacije, koje su jedna od druge udaljene desetinama kilometara, tako da ostatke tijela jedne osobe danas nalazimo na tri-četiri lokacije, koje su i po 70 kilometara međusobno udaljene.
Bekir Husejinovic – Proboj 2 Dio
Kameničko brdo – početak kraja Srebreničke kolone
Krenuo sam 11. jula 1995. godine iz Srebrenice, pošto je agresor nakon dugih i teških vojnih operacija uspio probiti linije odbrane boraca 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i konačno ostvariti dugo očekivani cilj. Još prije zore krenuo sam sa bratom Ramizom, rođakom Muratom zvanim Mevlo, te još nekim drugovima i poznanicima. Krenuli smo, a da nismo znali kuda idemo. Rastanak sa porodicom teško mi je pao, ali uspio sam da ne zaplačem. Majka i sestre plakale su iz sveg glasa. Razmišljao sam šta će se dogoditi poslije svega ovoga, da li ću više ikada vidjeti majku, braću, sestre. Odgovor nije postojao ili ga nisam znao.
U svojoj dječijoj duši osjećao sam prazninu, a nisam znao otkud mi taj osjećaj. Kada smo došli na benzinsku pumpu, imali smo šta vidjeti – ulice pune naroda, onako golog, bosog, izgladnjelog… Trčali su u svim smjerovima i jedino što se moglo pročitati na tim licima bila su pitanja – kuda, kada, gdje? Iako sam bio dijete od šesnaest godina, u tom trenutku sam se pitao da li postoji svijet ili ta međunarodna zajednica da može pomoći ovom bespomoćnom narodu?
Smrtonosne granate sijale su smrt i svaki tren donosio je novu žrtvu. Svako se brinuo samo za sebe. Ramiz i Amir već su bili otišli na Soloćušu po još nešto hrane, a ja sam ostao sa Amilom i Zaimom.
Grupa ljudi koja se kretala prema Šušnjarima nije se zaustavljala jer se širila vijest da će iz Šušnjara biti organizovan polazak za Tuzlu. Kada su ova dvojica stigla sa Soloćuše, mi smo krenuli u koloni, a granate su padale oko nas. Potrčao sam za Amirom i Amilom, zovnuvši pritom brata Ramiza. Odgovor je bio: “Hajde ti, stići ću ja tebe”.
Bez razmišljanja krenuo sam za ostalima. Kolona je bila duga, tako da nisam mogao procijeniti koliko je bilo ljudi, ali se govorilo da se na put dug sto trideset kilometara uputilo petnaest hiljada Bošnjaka. Idući u koloni prema Šušnjarima, razmišljao sam o putu koji me očekuje, dok mi se po glavi motala samo jedna misao, da li ću više kada vidjeti svoju porodicu, da li uopšte postoji kraj rata?
Od 1992. godine do tada mnogo toga se dogodilo, pa sam mislio da nakon svih tih muka dolaze bolja vremena za mene, za ovaj napaćeni narod. U Šušnjare sam došao 11. jula oko pet sati poslije podne. Narod je neprekidno stizao, tako da sam se uvjerio da su priče o brojnom stanju istinite. Utisak koji sam stekao o vojnicima koji su već bili tu uopšte nije odgovarao stvarnoj situaciji. Izgledalo je kao da idu na zabavu, a ne na put spašavanja života. Bilo je pijanih, neki su pjevali iz sveg glasa.
To mi je dalo nade i mislio sam da taj put nije toliko opasan koliko sam zamišljao. Ustao sam i počeo tražiti brata, ali među tolikim narodom nisam ga uspio naći.
Najteže mi je bilo to što je kod mene ostala sva hrana, dok kod njega nije bilo ništa, osim deke i nešto soli. Tješila me misao da je bio sa Amirovim ocem Ahmetom i znao sam da neće biti gladan. Počelo se smrkavati, a vojska je još uvijek stizala. Počelo je postrojavanje, a mene je obuzeo nekakav čudan strah. Vidio sam neke ljude kako pretrčavaju preko livade i ulaze među vojsku. Iako je na prvi pogled izgledalo da su to naši ljudi, riješio sam da budem oprezan.
Budući da je Amir bio iz Cerske, sa njim sam se našao u Istočnobosanskoj lahkoj brigadi. Stajao sam u koloni i mislio samo na brata Ramiza. Pitao sam se gdje je. Prelazio sam pogledom preko nepoznatih lica, u nadi da ću ga negdje ugledati, ali bezuspješno. Dugo je trajalo postrojavanje i ne znam koliko je bilo sati kada su neke brigade već krenule prema Buljimu. Mislim da je bilo pet sati ujutro kada je brigada u čijem sam sastavu bio i ja napustila Šušnjare. Kada smo došli u Buljim, svanulo je i, ne znam zašto, meni je laknulo.
Išli smo uskom stazom, a sa obje strane puta bili su papiri na kojima je bilo ispisano: „Mine“! Kasnije ćemo saznati da je to bio jedan od načina na koji su srpski vojnici isplanirali, a i uspjeli u tome, da uspore kolonu. Počeli smo prelaziti potoke, kojih je bilo pet ili šest. Poslije prelaska svakog sjedio bih dugo, čekao da se pojavi Ramiz ili neko ko bi mogao reći barem da ga je vidio.
U putu sam stigao Sadika Avdića, momka sa kojim se zabavljala moja sestra Ramiza. Rekao mi je da je prije pola sata vidio Ramiza, da mi je poslao poruku da ga sačekam jer je gladan..
Sjedio sam u tom potoku dva sata, ali on se nije pojavio, a ja sam potišten morao nastaviti dalje. Pošto smo pretrčali livade, došli smo iznad mjesta Kamenica, gdje su se trebale okupiti sve brigade, radi dogovora o tome koja brigada ide da pravi odstupnicu.
Na to mjesto sam došao oko jedanaest sati prije podne 12. jula 1995. Tu je već bila jedna brigada. Sjedio sam sa Amirom i Amilom, razgovarali smo o putu na koji smo krenuli. Tako su sati prolazili, a narod je stizao. Bilo je četiri sata poslije podne. Zabrinuo sam se za Ramiza. Bio sam gladan, ali nisam htio jesti dok njega ne nađem da hranu podijelimo.
Riješio sam da se vratim nekoliko stotina metara, da ga pokušam naći, ali sam uspio naći samo našeg rođaka Mevlu, sa kojim sam zajedno krenuo od kuće. Jedva sam ga prepoznao, bio je preplašen, zbunjeno je izgovarao strašne riječi: „Svi ćemo izginuti, niko se neće izvući živ večeras“. Rekao je da se ne vraćam nazad, da je previše rizično jer su četnici presjekli kolonu, ima dosta mrtvih i ranjenih. Stizali su i ranjenici, a među ljudima je počela vladati panika. U tom trenutku izgubio sam nadu da ću naći brata. Mrak se polahko spuštao. Na tom mjestu bilo je možda deset hiljada ljudi, a još ih je stizalo. U zraku se osjećala nesigurnost, strah.
Pojedine brigade već su počele odlaziti, a nikakav dogovor nije napravljen ili ga ja nisam znao. Kao lud sam se probijao kroz masu još uvijek pokušavajući naći brata, ali bezuspješno. Postrojavanje je uključivalo samo ljude sa naoružanjem, a ja ga nisam imao, što znači da sam isključen. Odlazio je i Samostalni brdski bataljon Glogova, moji rođaci i komšije, a mene je obuzela neka tuga pomiješana sa strahom. Ni među njima nije bilo moga brata. Nešto me počelo gušiti, izvukao sam se prema brijegu da uzmem zraka.
Događaj koji je slijedio nikada neću moći opisati. I ne znam da li će iko ikad moći. Sjećam se bukve na Kameničkom brdu, koja je krenula padati po narodu, udarila je takvom snagom da je cijela dolina odjeknula i mnogi su izgubili živote. Bio je to početak našeg kraja. Početak kraja Srebreničke kolone.
Sjećam se krika kao iz filmova, a onda pucnjave iz automatskog naoružanja.
Pucalo je sa svih strana, samo se mogao vidjeti vatreni obruč koji je svake sekunde sijao smrt. Pucnjava pomiješana sa kricima ranjenih i onih koji su umirali vječno je ostala u mom sjećanju. Pao sam jednom čovjeku na koljeno, bio je pogođen sa nekoliko metaka koji su prošli iznad moje glave. Pokušavao sam mu pomoći, ali kasno.
Knjigu Djecak sa rukama starca kupite direktno putem profila Bekir Husejinovic
