Gdje sam ja, “kukavica crna”najbolje godine života spiskala i u kakvom uvjerenju?

Evo jedne ratne priče — o gladnima, prognanima, poniženima. O ljudima koji su preko noći ostali bez doma, bez sigurnosti, bez prava da budu ljudi.

U izbjegličkom sobičku, u tuđoj ruševini, provodili smo dane kao prosjaci tražeći mrvice hljeba. Ne daj Bože nikome i nikada ono što smo mi živjeli. A moje trideset i šeste prolazile su nijemo, bez mladosti, bez radosti, kao da ih je neko ukrao i zakopao pod ruševinama rata.

Ratna 1993. godina bila je najteža od svih. Te godine prestali smo vjerovati da će jutro donijeti mir. Prestali smo lagati sebe da će ludilo stati i da ćemo nastaviti tamo gdje nas je rat nasilno prekinuo. Nismo više govorili o životu prije rata niti sanjali onaj poslije njega, jer je smrt stala između nas i budućnosti kao tamna, neprobojna zavjesa.

Otupjeli smo. Čovjek se na sve navikne, pa i na strah. Više nismo ni trčali od snajpera, ni silazili u podrume dok su granate parale nebo. Čemu bježati kada smrti nisi mogao umaći? Mogao si samo čekati svoj red.

Postali smo poput robota— bez struje, bez hrane, bez snage da osjećamo. Samo je smrti bilo napretek. Te godine shvatili smo i ono najgore: da svijetu nije stalo do nas. Humanitarna pomoć bila je poniženje umotano u celofan milosti. Ipak, živjeli smo po navici, kao da će samo disanje sačuvati razum. Nismo više tražili smisao, jer ga nije bilo.

Kažu da nada posljednja umire. A ja vam kažem — umre kada shvatiš da si potpuno sam. Kada vidiš da nikome nije važno jesi li živ ili mrtav. Kada ti prijatelji i rođaci umiru, a ti ih zakopavaš u mraku i tišini, bez suza, jer su i suze presahle od bola.

Jeli smo hljeb od mekinja koji je grebao grlo kao kamen. Srećom, bilo je trave i ikara koje nisu htjeli jesti ni psi. A imali smo i “poslastice” — kekse tvrđe od kamena, koje nam je, eto, poslao svijet.

Čudno je to vrijeme bilo. Dan bez granate nije bio dobar dan. Tišina je bila strašnija od eksplozije. Ona bi se nadvila nad nama kao predznak pokolja. Kada roka, barem znaš odakle dolazi. Po zvuku procijeniš hoće li pasti blizu ili će samo preletjeti. Na rat se čovjek navikne kao na bolest koja polako izjeda dušu.

Živi su počeli zavidjeti mrtvima, jer njima je ova farsa preživljavanja bila završena.

Ko se još sjeća?

Imali smo mi keksa u ratu. Ambalaža nije bila bogzna kakva — neugledne limene kutije, bez etikete, sa datumima iz nekih davnih vremena. Kao da su preživjele još od Drugog svjetskog rata da bi stigle do nas.

Ali da se razumijemo — mi obični ljudi, mi nevažni, pokretni ciljevi, mi izbjeglice — nikada nismo dobijali cijele kutije. Ni kilogram. To je bilo rezervisano za one što su humanitarnu pomoć dijelili na kašičicu, pa kasnije preprodavali ono što je bilo namijenjeno gladnima.

A kada bismo dobili tih nekoliko komadića tvrdog keksa — kakva je to gozba bila za dječija nepca! Poslije hljeba od mekinja i paštete od germe, i taj keks tvrđi od kamena bi dobro dosao.

Nismo ga ni jeli kako treba. Cuclali smo ga polako, topili u sokićima iz kesice, pravili od njega male loptice i zamišljali čokoladne kuglice iz prijeratnih slastičarni.
I tako…
Imali smo mi keksa u ratu.

– tuga, samoća i težina prognaničkih dana.

Ramiza Balovac